Hastahana

Doprinesite revitalizaciji Hastahane

Evo kako Gavro Vuckovic opisuje Vakufsku bolnicu u kojoj se i sam lijecio 1870. godine: "Na ulazu prvih velikih dvokrilnih vrata u bolnicu imaju dvije cetverougaone bašce sa vodom i kamenitim koritom. Obje su pregradene, jedna za muške, a jedna za ženske bolesnike... Kad koji bolesnik hoce da stupi u bolnicu mora mu lijecnik najprije izdati uputnicu. U bolnici se gradansko odijelo zamjenjuje bolesnickim: košulju, gace, dugacku haljinu, kapu sa pamukom, pojas i papuce, a zimi carape. Svi kreveti imaju slamnjace od zobene slame, caršaf, jastuk i dušek. Svaki dobiva bakrenu cašu na kojoj je urezano ime bolnice. U svim sobama gori nocu kandilo. Svakog jutra dolazio je lijecnik, pregledavao bolesnike i odredivao hranu za pojedine slucajeve bolesti. U bolnici ima apoteka i ambulanta kojom se služe mnogi gradani kojima bolnica nije stalno potrebna."

Gazi Husrev-begova "Hastahana" nekad i sad -pogled sa Šeherije

I nakon Gazi Husrev-begove smrti osnivane su nove ustanove njegovog Vakufa, narocito u vrijeme preduzimljivijih mutevelli-ja. Jedan od njih je svakako i hadži Asim-beg Mutevelic (1855-1885) za cijeg je mandata ustanovljena muvekkithana, Gazijina biblioteka i doslovno pretvorena u javnu biblioteku, izgradena i puštena u funkciju Vakufska bolnica, uvedeno mjesto mudževvida Begove džamije koji je ujedno taj predmet predavao i u medresi.
Na osnivanje prve bolnice u Bosni i Hercegovini, mutevelliju hadži Asim-bega nagovorio je onovremeni valija Bosne, cuveni Topal Osman-paša (1861-1869). Bilo je to vrijeme velikog preporoda u Bosni i Sarajevu. Topal Osman-pašu je opet na taj korak ponukao njegov licni Ijekar i biograf dr Jozef Kecet. Stjecajem tih sretnih okolnosti izgradena je Vakufska bolnica iz sredstava Gazi Husrev-begova vakufa. Za otkup zemljišta Vakuf je izdvojio 8.000 groša, a za samu gradnju 30.000 groša. Porta je, po prijedlogu vilajetske vlade,
za izdržavanje prve bosanske bolnice odobrila godišnji iznos od 42.000 groša. Gradnja bolnice nije dugo trajala pa je svecano otvorena vec 8. oktobra 1866. godine. Imala je 38 postelja. Godinu dana kasnije dozidan je dio zgrade za žene pa je sada bolnica primala i muškarce i žene i imala ukupno 40 postelja. Povodom otvaranja priredena velika svecanost, "do duboko u noc igralo se i pjevalo". Istog dana kada je i otvorena, bolnica je primila prve pacijente jer je u to doba Sarajevom harala velika kuga. Bolesnici su primani bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, pa cak i prostitutke koje su bile zaražene sifilisom. Lijecenje je bilo potpuno besplatno, za sve bolesnike, bez obzira na vjeru, sve do 1879. godine kada se uvode prve naknade za lijecenje, ali samo za one koji mogu platiti. "U bolnici je bolesnik po prijemu dobijao cisto rublje kao i išaranu bakrenu cašu. Osvjetljenje soba bilo je sa kandiljima ili sa staklenim cašama u kojima se nalazio fitilj i zejtin. Svako jutro bolesnici su dobijali supu koju im je kuhao ašcija." Gazi Husrev-begov vakuf izdržavao je ovu bolnicu, prvu zvanicnu bolnicu u Bosni i Hercegovini, sve do 1879. godine. Pocetkom 1882. godine brigu o Vakufskoj bolnici preuzela je Zemaljska vlada, a Vakuf ipak nije prestajao sa subvencijama (8.000 K godišnje) sve do 1894. godine. Od lijecnickog osoblja u Vakufskoj bolnici je ordinirao jedan Ijekar, jedan apotekar, upravitelj i više poslužitelja. Od pocetka je glavni Ijekar bio dr Kecet, a apotekari Jako Sarajlija i neki Sumbul. U pomoc su pritjecali i Ijekari Vojne bolnice koja je podizana nekako u isto vrijeme, ali otvorena dvije godine kasnije i bila "mnogo neurednija od Vakufske bolnice". Od vojnih Ijekara narod pamti dr Džemala efendiju i hirur-ga dr Nuri efendiju, a krace je vrijeme ovdje radio i dr Zarif Skender. Naime, Topal-paša je u to vrijeme poslao dvojicu Bošnjaka na studij medicine u Istanbul, Mehmeda Šerbica i Zarifa Skendera. Nakon svršenih studija 1874. godine, prvi Ijekari Bošnjaci vracaju se u svoju Bosnu. Skender je upucen u Novi Pazar gdje je nakon kraceg službovanja umro, a Mehmed efendija Šerbic služio je kao lijecnik u Tuzli preko 40 godina. Za njega je u Tuzli bila otvorena bolnica sa deset kreveta. Evo kako Gavro Vuckovic opisuje Vakufsku bolnicu u kojoj se i sam lijecio 1870. godine: "Na ulazu prvih velikih dvokrilnih vrata u bolnicu imaju dvije cetverougaone bašce sa vodom i kamenitim koritom. Obje su pregradene, jedna za muške, a jedna za ženske bolesnike... Kad koji bolesnik hoce da stupi u bolnicu mora mu lijecnik najprije izdati uputnicu. U bolnici se gradansko odijelo zamjenjuje bolesnickim: košulju, gace, dugacku haljinu, kapu sa pamukom, pojas i papuce, a zimi carape. Svi kreveti imaju slamnjace od zobene slame, caršaf, jastuk i dušek. Svaki dobiva bakrenu cašu na kojoj je urezano ime bolnice. U svim sobama gori nocu kandilo. Svakog jutra dolazio je lijecnik, pregledavao bolesnike i odredivao hranu za pojedine slucajeve bolesti. U bolnici ima apoteka i ambulanta kojom se služe mnogi gradani kojima bolnica nije stalno potrebna." Dr Kecet i dr Makanec su 1879. godine poveli inicijativu za dogradnju i proširenje Vakufske bolnice. Odluceno je da se u tu svrhu "kupe dobrovoljni orilozi DO Bosni i Herceaovini i Austro-Ugarskoj monarhiji, kao i to da se u tu svrhu smiju koncerti i teatri održati". U to doba je upravnik bolnice bio Esad ef. Uzunic. Vakuf je za izdržavanje bolnice izdvajao 3.000 forinti godišnje, a za dogradnju obezbijedio 2.000 forinti. Godine 1882. Vakuf i Zemaljska vlada pristupaju temeljitom preuredenju Vakufske bolnice, pri cemu Zemaljska vlada izdvaja 9.000 kruna, a Vakuf povecava godišnju pomoc od 8.000 forinti. Nakon preuredenja Vakufske bolnice ustanovljava se mjesto šefa konzilija Ijekara, a pravo javnosti ova bolnica stjece 1884. godine.
Kada je Vakufska bolnica postala pretijesna i nije mogla primati sve pacijente narastajuceg Sarajeva i okoline, pokrenuta je inicijativa za izgradnju Zemaljske bolnice, sadašnjeg Klinickog centra na Koševu, koja je kasnije i izgradena i svecano otvorena 9. juna 1894. godine, a Vakufska bolnica time gubi pravo javnosti. Dr Kecet je predložio da se Vakufska bolnica pretvori u bolnicu za siromašne. U svom elaboratu on iznosi ideju za osnivanje Zavoda za smještaj siromaha i staraca. Ova njegova ideja predstavlja prvu inicijativu za osnivanje Doma za stare i iznemogle osobe u Bosni i Hercegovini. Ipak, nakon osnivanja Zemaljske bolnice na Koševu, Vakufska se bolnica pretvara u Zavod za duševne bolesnike (do tada su duševni bolesnici upucivani na lijecenje u Peštu ili Stenjevac kod Zagreba) i tako djeluje sve do podizanja posebne zgrade za umobolne u sklopu koševske bolnice, a u Vakufsku se bolnicu smješta Gajretov dacki konvikt. Poslije Drugog svjetskog rata u ovu se zgradu useljava Škola ucenika u privredi. Vakufska je bolnica tako predstavljala temeljni kamen bosanskom lijecništvu i polazište svih nastojanja da se bosanska medicina uspravi na noge i sigurnim korakom krene putem evropske i svjetske medicine. I danas u ulici Halilbašica poviše Vijecnice postoji zgrada popularne Vakufske bolnice ili Hastahane, doduše prilicno ruinirana. Da ljudi koji odlucuju imaju više sluha, a grad Sarajevo više novaca, ovaj bi objekat davno bio ureden kao Muzej bosanske medicine.